Dovoljno je da gledajući u nas požele da i oni sa sobom vani odnesu neke svoje stvari. Ako se zagledamo sami u sebe vidjet ćemo da uvijek nešto negdje nosimo. Barem većinu vremena. Osim same želje da precrtavaju naše ponašanje, malima je zaista i važno da imaju nešto svoje sa sobom. A i nama - posebno ako znamo da ćemo se zadržati na nekim, ne tako popularnim mjestima - kao pošta, banka... ili možda jednostavno vožnja u autu, ma nebitno.
Nešto se nosi sa sobom i to je gotova stvar. Samo što!? I koliko toga?
- Mama - ja bih sve ovo!
Kada sam prije tri godine prvi puta sašila ovakav mali ruksak na uzicu, pokazao se kao sjajan odgovor na ova pitanja.
-Možeš ponijeti što u njega stane.
Tako smo riješili nekoliko mogućih nesporazuma bliske budućnosti. Prvo, zabavi se prije odlaska odabirom igračaka koje treba sama spremiti u torbu. Drugo, ako se sjeti putem žaliti da joj nešto nedostaje, svjesna je da je sama radila odabir i da nema osnovu za žalbu. A i treće - sve je u tom malom ruksaku i ona je odgovorna za njega. To joj daje samopouzdanje, ali i osjećaj odgovornosti.
Izrada je vrlo jednostavna. Ja sam koristila pamučne materijale, a zgodno je za vanjsku tkaninu koristiti i lan ili traper ili keper, pa se dobije čvršća verzija torbe. Dno sam nekoliko centimetara "skockala" da bi dobila na volumenu. Tunel za provlačenje konopa ili uzice sam našila neovisno o komadima tijela torbe. Tako sam izbjegla komplicirano ušivanje tunela, a i dobio se zgodan kontrast uzorka.
Za male torbe, odnosno one namijenjene najmlađima sam sama sašila uzicu. To je jednostavna traka svinuta i prošivena. Trik je u tome što se ostavi neprošiveno oko 5 cm trake. Takva traka se provuče kroz tunel i omčice torbe i onda se zašije do kraja. Šav se može sakriti u tunelu torbe, ali čak ni to nije potreba.
Veselo šivanje!
