Razmišljali smo o poklonima za zahvalu za malu zabavu koju smo planirali pripremiti. Moja starija kći je predložila da izradimo nešto. Naravno, ne bismo mi bili mi, kada ne bismo nešto izradile. Samo što? I tako smo se upustile u avanturu izrade prirodne kozmetike.

I tako smo se upustile u avanturu izrade prirodne kozmetike. Potrebne su posudice, pčelinji vosak, kokosovo ulje i eterično ulje po izboru. Mi smo koristile eterično ulje mandarine. Na ručni ribež sam naribala pčelinji vosak i rastopila u lončiću. Pazite smjesa je vrlo vruća i ovaj korak nikako nemojte prepustiti malim pomagačima. Koristila sam vosak koji nije izbijeljen i lako ga našla u trgovini zdrave hrane. Dostupan je vosak u kocki koji se treba ovako naribati, a dostupan je i pčelinji vosak u ljuskicama, koji onda nije potrebno ribati. Osim toga pčelinji vosak koji smo koristile je žuti nepročišćeni vosak koji ima miris meda. Ovdje mogu reći da sam i lončić, a i ribež otpisala nakon ove avanture. U omjeru 2:1 sam u otopljeni vosak dodala kokosovo ulje.



Koristila sam kokosovo ulje bez mirisa, iz razloga što sam već planirala iskoristiti Aromarino esencijalno ulje mandarine, a i pčelinji vosak je unio svoju aromu, tako da nisam htjela da mi miris kokosovog oraha dominira i preuzme ovu mediteransku kombinaciju. Obično kokosovo ulje bi svakako bilo bolje, jer je bogatije vitaminom E - baš onim vitaminom koji je izvrstan pomagač u njezi kože. Recepata ima raznih, a osnovni sastojci su nam dostupni u specijaliziranim trgovinama organskih proizvoda i prirodne kozmetike. Na kraju svega smo kapnule kapljicu eteričnog ulja i eto - dobile smo balzam za usne koji ne sadrži kemikalije, konzervanse...



Objavljeno na Večernjakovoj blogosferi:

Često se susrećem s pitanjem - kada ti to sve stigneš? I često se zamislim i na trenutak mi baš bude neugodno i ne znam odgovoriti. Možda nešto krivo radim? Kako mi to zaista uspijeva? Možda zanemarujem neki važan dio svakodnevnice za koji ne znam da trebam njegovati, a svi drugi znaju?

Danas je očito da se i vrijeme za kreativnost mora planirati. Kao i svo ostalo vrijeme, u ostalom. U užurbanom rasporedu malo se toga odvija spontano. I onda kada je već naš raspored pretrpan, potrudili smo se nadopuniti i rasporede naše djece raznim aktivnostima i obvezama. Njihove aktivnosti nakon vrtića ili škole, nisu ništa drugo, nego opet naše obveze, jer ih moramo na njih dopratiti, čekati, preuzeti, dovesti... Jasno, za to imamo vremena?
Sada se sve više postavljaju pitanja je li rano učenje zaista učenje ili mučenje? Koliko je ono potrebno nakon cjelodnevnih aktivnosti u vrtiću i školi?

Odgovor na pitanje o vremenu za kreativnost je u onome što bi se dogodilo da ne stignem odvojiti za to nešto vremena kroz tjedan, pa bilo to nekada sat vremena ili možda dva. Bilo da je to samo pola sata mira kada pokušavam nabosti neki osnovni bod na kukicu... Da nema tog vremena - vjerujem da bi pogubila sve konce kroz tjedan. Moja prijateljica ide na fitnes dva puta tjedno. Nije mi se nikada pohvalila da je nju netko pitao kada to stigne, uz posao i dvoje djece. A vjerujem da bi dogovorila: stignem utorkom i četvrtkom od 18 do 20. Ovo je moj fitnes. Moje vrijeme.

Kada sam pisala prvi post za Večernjakov blog, bila samo dobila na posudbu jednu zaista inspirativnu knjigu američke blogerice Amande Soule Blake "The Creative Family". Ta je knjiga, igrom slučaja eto postala nekakva misao vodilja mojih postova na ovoj blogosferi.
Ona je u jednom poglavlju dala svoju formulu vremena za kreativnost. Prvi savjet bi bio - ugasite televiziju, ili koji ekran već koristite. I zaista, ne kažem da bacite televizor kroz prozor, no ako ga ugasite nakon večere, primjerice, otvorit će vam se slobodno vrijeme za kreativnost za cijelu obitelj. Mi se držimo tog pravila. I ako ima zainteresiranih, svatko može donijeti na čisti blagovaonski stol ono što želi raditi. To je naše zajedničko vrijeme. Ja svoje vrijeme za kreativnost pronalazim i rano ujutro. Probudim se i ustanem prije svih. Nekada je to pola sata, nekada je to svega petnaest minuta. Iznenadili biste se koliko se toga može (učinkovito) napraviti u to malo kratkog, ali mirnog vremena. Ja nisam noćna ptica, pa će neki naći ovo vrijeme, možda kada svi odu na spavanje...

No svakako - vrijeme za kreativnost postoji. Ne treba ga izmišljati, jer je ono postojalo oduvijek. Treba ga možda, ponovno naći, jer se izgleda izgubilo. Sigurna sam da ne možete zamisliti vaše bake, none, nane kako se bore s ovom temom? U njihovo, ne tako davno doba ručni rad i stvaranje je bila svakodnevnica. Nekima nužnost, ali radost. Ja to vidim u komadima ručnog rada koje smo sačuvali od njih. Dovoljno je pogledati.

Vezenje je vještina čije se osnove lako usvajaju. Ako se odlučite na vez, nije nužno da se od vas očekuje da vezete konavoski vez, pašku čipku ili Ifigeniju na Wiehlerovom goblenu - to ostavimo strastvenim veziljama, onima rođenima za to. A možda ste i vi rođeni za to, tko zna, možda saznamo to već ovo ljeto. Ipak, ovdje želim pokazati kako vezenje može naći svoje mjesto u našoj svakodnevnici, da ga se može smjestiti u to malo slobodnog vremena koje prepuštamo stvaranju i kreativnosti.


Vezenje iznimno opušta. Posebno u ovo ljetno doba kada odolijevamo vrućinama, idealan je odabir ručnog rada. Šivanje ima jednu veliku ljetnu manu, a to je nužno paljenje glačala. Dodatno zračenje topline u prostoriji - ne hvala, ako mene pitate. Pletenje i kačkanje također - nije ni malo ugodno u krilu držati toplu dekicu, kapu ili šal početkom kolovoza. Zato je tu vezenje. Lagani drveni okvir s nateknutim platnom, igla i konac. Odaberite motiv koji vam se sviđa, pobrinite se da ste napravili sve pripreme i opuštanje je zagarantirano.

Pripreme su važne. Osnovno što morate napraviti kada ste odabrali motiv je prenijeti ga na tkaninu. To možete učiniti markerom koji se kasnije ispire u vodi ili možda jednostavno olovkom za početak. Drugo, za početnike je važno da na posebnom komadu tkanine izvježbate bodove koji se koriste u odabranom motivu. Zato je dobro imati u početku dva obruča - jedan za vježbu, drugi za rad. Dolje na slici je jedan takav obruč na kojem sam vježbala osnovne bodove: lančanac, lozica, zvjezdice na dva načina, francuski bod - bobica, ivančica... Moram reći da je neke od njih napravila i moja kći s nepunih šest godina.

Vježbanje osnovnih bodova

Oprema koju trebate za početak ove avanture može vas stajati 50 - 100 kuna. Što nam sve treba:
- konac: najčešće se koristi konac od šest niti, tako zvani muline konac (mouliné), pa za početak najbolje taj nabaviti. Dolazi u omotima od po 6 - 8 metara pa si možete priuštiti razne boje. Cijena jednog komada se kreće od 3 kn na više (ima i za puno više - ali sreća je neka da kod nas još uvijek postoji tvornica konca, pa se mogu nabaviti povoljni i kvalitetni konci) . Konci dolaze u većim namotima npr. 20 m, koji su u konačnici povoljniji.



- obruč ili okvir: nemojte se upuštati u vezenje bez okvira, ovo posebno za početnike. Kasnije ćete možda neke bodove vješto raditi i bez okvira, ali za početak dok usvojite osnovne bodove, oni su neophodni.
Nabavite dva okvira za početak, cijene im se kreću od 15 kn pa na više, ovisno o materijalu i veličini. To su u osnovi dva drvena ili plastična kruga između kojih se nategne platno za vez.
- iglice za vez: dolaze u pakiranu od po nekoliko komada, cijene im se kreću od 10 - 20 kn po pakiranu. To su igle koje imaju veću ušicu, kako bi se konac s više niti mogao nesmetano provući. Također postoje oštre i tupe igle. Ukoliko ovu vještinu odlučite podijeliti s najmlađima, preporučam da se uzmu tupe igle.
- škare: u osnovi bilo kakve male škarice će biti dobre, tako da ovo nećemo smatrati troškom.
- tkanine: bilo kakve za početak, pamučno platno, žutica, stara plahta, jastučnica, stolnjak... sigurno imate kod kuće nešto što bi se moglo iskoristiti.
- marker za označavanje: zgodno bi bilo imati i marker koji se ispire vodom, pomoću kojeg se mogu prenositi uzorci i motivi s papira na tkanine.
Dodatno će vam trebati odvijač za zatezanje obruča.
Prije nego krenete u nabavku svega što vam treba, pogledajte kod bake, tetke, možda ćete ovo sve naći i jednostavno posuditi.

Inspiracije sigurno neće nedostajati. Osim što smo okruženi vezom, kojeg možda i ne primjećujemo - interent je krcat idejama (pitajte google - eng: embroidery) . Posebno što je danas vrlo jednostavno bilo kakav motiv spremiti i poslati na ispis. Za one koji bolje uče gledajući - tu je youtube. Ja osobno volim imati knjigu uza se.
Na mojoj FB stranici 100 bofora također možete naći inspiraciju za vezenje, gdje sam u ovom tjednu pokušala podijeliti blogove koji me inspiriraju, korisne stranice na temu veza, vezenja za početnike.
Najbolja stvar je da možete u ovu aktivnost uključiti i one najmlađe. Koristeći tupu iglu uz vrlo kratke upute treba ih ostaviti da se sami prepuste ubadanju bodova. Ne opterećujte se na što će to sličiti, samo se naoružajte strpljenjem i slavama pohvala. Neka uz vašu pomoć izvezu cvijet ili sune, nešto jednostavno. Možda svoje ime.

Vezenje je dobar uvod u ručni rad za djecu

Veselo vezenje!

objavljeno na večernjakovoj blogosferi

 Ja sam jedna od onih koja je svoju kreativnost pronašla dok sam bila trudna prvi put. Iako sam cijelo svoje djetinjstvo bila okružena šivanjem, pletenjem, kukičanjem, vezenjem. Moja baba, none, mama, tetke svakodnevno su nešto radile. Korpa s vunicom pokraj naslonjača ili goblen u krilu, ako ništa drugo.
U mladosti i za vrijeme studija bih se tu i tamo sama odvažila na neki kreativni izlet, pa bih kupila vunice i igle, naravno knjigu o aktivnosti u pitanju (barem posudila u knjižnici), ali nikad me ništa nije dovoljno dugo držalo.

Nisam jedina koju je roditeljstvo potaknulo na kreativnost u svakodnevnom životu, to je česta i čini se normalna pojava. Mnogi blogovi koji me inspiriraju, knjige, autorice dijele istu sudbinu. Tako sam se našla na koncu prve trudnoće, prebacujući termin kako sjedim za šivaćom mašinom prošivajući još samo ovaj i ovaj komad...
Djeca su pravi učitelji kreativnosti - od njih i s njima naša kreativnost dobiva smisao.

Naši životi, bar ovi na četvrtom katu bez dvorišta danas se sastoje od jurnjave od vrtića na posao, od škole do trgovine, kuhanja za danas, kuhanja za sutra, pospremanja.
Nekima se čini da tek s dolaskom djece, vremena za stvaralaštvo neće biti - ali stvarnost može biti potpuno drugačija. Samo ako dopustimo, može nam postati dio svakodnevnice. Uz malo dobre organizacije, malo uputa i savjeta, malo po malo stvara se prostor za obiteljske aktivnosti koje vesele, okupljaju i potiču na nove.

Danas smo utopljeni u ovom virtualnom svijetu i mislim da je izrada i upotreba ručno rađenih predmeta za svakodnevnu upotrebu kontra uteg tomu. Posebno ako ih sami osmislite i koristite pri tome prirodne materijale. A djeca, njima ne treba puno. Ustvari, danas djeca imaju previše, a previše nije u istom timu kao i kreativnost. Djecu se danas lako dariva, a dostupnost igračaka upitnog smisla i kvalitete uči našu djecu od ranog djetinjstva pretjeranoj težnji za posjedovanjem stvari i želji da se ima sve i više od toga, a da se pri tom ni ne pitaju kako se to radi ili od kud to dolazi. Sigurna sam da će i najnespretnija rukotvorina napravljena sa srcem (a to rukotvorine obično i jesu) unijeti veselje u vaše dane i svima značiti puno više nego uopće možemo zamisliti dok je izrađujemo.

Od onih koji se već nalaze u nekom kreativnom okruženju, do onih koji čekaju svoju inspiraciju važi osnovno - organizacija je pola posla. A i dodala bih onu Woodija Allena da je za 80 posto uspjeha dovoljno pojaviti se (e: 80 percent of success is showing up)!

objavljeno na večernjakovoj blogosferi