Razmišljali smo o poklonima za zahvalu za malu zabavu koju smo planirali pripremiti. Moja starija kći je predložila da izradimo nešto. Naravno, ne bismo mi bili mi, kada ne bismo nešto izradile. Samo što? I tako smo se upustile u avanturu izrade prirodne kozmetike.

I tako smo se upustile u avanturu izrade prirodne kozmetike. Potrebne su posudice, pčelinji vosak, kokosovo ulje i eterično ulje po izboru. Mi smo koristile eterično ulje mandarine. Na ručni ribež sam naribala pčelinji vosak i rastopila u lončiću. Pazite smjesa je vrlo vruća i ovaj korak nikako nemojte prepustiti malim pomagačima. Koristila sam vosak koji nije izbijeljen i lako ga našla u trgovini zdrave hrane. Dostupan je vosak u kocki koji se treba ovako naribati, a dostupan je i pčelinji vosak u ljuskicama, koji onda nije potrebno ribati. Osim toga pčelinji vosak koji smo koristile je žuti nepročišćeni vosak koji ima miris meda. Ovdje mogu reći da sam i lončić, a i ribež otpisala nakon ove avanture. U omjeru 2:1 sam u otopljeni vosak dodala kokosovo ulje.



Koristila sam kokosovo ulje bez mirisa, iz razloga što sam već planirala iskoristiti Aromarino esencijalno ulje mandarine, a i pčelinji vosak je unio svoju aromu, tako da nisam htjela da mi miris kokosovog oraha dominira i preuzme ovu mediteransku kombinaciju. Obično kokosovo ulje bi svakako bilo bolje, jer je bogatije vitaminom E - baš onim vitaminom koji je izvrstan pomagač u njezi kože. Recepata ima raznih, a osnovni sastojci su nam dostupni u specijaliziranim trgovinama organskih proizvoda i prirodne kozmetike. Na kraju svega smo kapnule kapljicu eteričnog ulja i eto - dobile smo balzam za usne koji ne sadrži kemikalije, konzervanse...



Objavljeno na Večernjakovoj blogosferi:

Često se susrećem s pitanjem - kada ti to sve stigneš? I često se zamislim i na trenutak mi baš bude neugodno i ne znam odgovoriti. Možda nešto krivo radim? Kako mi to zaista uspijeva? Možda zanemarujem neki važan dio svakodnevnice za koji ne znam da trebam njegovati, a svi drugi znaju?

Danas je očito da se i vrijeme za kreativnost mora planirati. Kao i svo ostalo vrijeme, u ostalom. U užurbanom rasporedu malo se toga odvija spontano. I onda kada je već naš raspored pretrpan, potrudili smo se nadopuniti i rasporede naše djece raznim aktivnostima i obvezama. Njihove aktivnosti nakon vrtića ili škole, nisu ništa drugo, nego opet naše obveze, jer ih moramo na njih dopratiti, čekati, preuzeti, dovesti... Jasno, za to imamo vremena?
Sada se sve više postavljaju pitanja je li rano učenje zaista učenje ili mučenje? Koliko je ono potrebno nakon cjelodnevnih aktivnosti u vrtiću i školi?

Odgovor na pitanje o vremenu za kreativnost je u onome što bi se dogodilo da ne stignem odvojiti za to nešto vremena kroz tjedan, pa bilo to nekada sat vremena ili možda dva. Bilo da je to samo pola sata mira kada pokušavam nabosti neki osnovni bod na kukicu... Da nema tog vremena - vjerujem da bi pogubila sve konce kroz tjedan. Moja prijateljica ide na fitnes dva puta tjedno. Nije mi se nikada pohvalila da je nju netko pitao kada to stigne, uz posao i dvoje djece. A vjerujem da bi dogovorila: stignem utorkom i četvrtkom od 18 do 20. Ovo je moj fitnes. Moje vrijeme.

Kada sam pisala prvi post za Večernjakov blog, bila samo dobila na posudbu jednu zaista inspirativnu knjigu američke blogerice Amande Soule Blake "The Creative Family". Ta je knjiga, igrom slučaja eto postala nekakva misao vodilja mojih postova na ovoj blogosferi.
Ona je u jednom poglavlju dala svoju formulu vremena za kreativnost. Prvi savjet bi bio - ugasite televiziju, ili koji ekran već koristite. I zaista, ne kažem da bacite televizor kroz prozor, no ako ga ugasite nakon večere, primjerice, otvorit će vam se slobodno vrijeme za kreativnost za cijelu obitelj. Mi se držimo tog pravila. I ako ima zainteresiranih, svatko može donijeti na čisti blagovaonski stol ono što želi raditi. To je naše zajedničko vrijeme. Ja svoje vrijeme za kreativnost pronalazim i rano ujutro. Probudim se i ustanem prije svih. Nekada je to pola sata, nekada je to svega petnaest minuta. Iznenadili biste se koliko se toga može (učinkovito) napraviti u to malo kratkog, ali mirnog vremena. Ja nisam noćna ptica, pa će neki naći ovo vrijeme, možda kada svi odu na spavanje...

No svakako - vrijeme za kreativnost postoji. Ne treba ga izmišljati, jer je ono postojalo oduvijek. Treba ga možda, ponovno naći, jer se izgleda izgubilo. Sigurna sam da ne možete zamisliti vaše bake, none, nane kako se bore s ovom temom? U njihovo, ne tako davno doba ručni rad i stvaranje je bila svakodnevnica. Nekima nužnost, ali radost. Ja to vidim u komadima ručnog rada koje smo sačuvali od njih. Dovoljno je pogledati.

 Ja sam jedna od onih koja je svoju kreativnost pronašla dok sam bila trudna prvi put. Iako sam cijelo svoje djetinjstvo bila okružena šivanjem, pletenjem, kukičanjem, vezenjem. Moja baba, none, mama, tetke svakodnevno su nešto radile. Korpa s vunicom pokraj naslonjača ili goblen u krilu, ako ništa drugo.
U mladosti i za vrijeme studija bih se tu i tamo sama odvažila na neki kreativni izlet, pa bih kupila vunice i igle, naravno knjigu o aktivnosti u pitanju (barem posudila u knjižnici), ali nikad me ništa nije dovoljno dugo držalo.

Nisam jedina koju je roditeljstvo potaknulo na kreativnost u svakodnevnom životu, to je česta i čini se normalna pojava. Mnogi blogovi koji me inspiriraju, knjige, autorice dijele istu sudbinu. Tako sam se našla na koncu prve trudnoće, prebacujući termin kako sjedim za šivaćom mašinom prošivajući još samo ovaj i ovaj komad...
Djeca su pravi učitelji kreativnosti - od njih i s njima naša kreativnost dobiva smisao.

Naši životi, bar ovi na četvrtom katu bez dvorišta danas se sastoje od jurnjave od vrtića na posao, od škole do trgovine, kuhanja za danas, kuhanja za sutra, pospremanja.
Nekima se čini da tek s dolaskom djece, vremena za stvaralaštvo neće biti - ali stvarnost može biti potpuno drugačija. Samo ako dopustimo, može nam postati dio svakodnevnice. Uz malo dobre organizacije, malo uputa i savjeta, malo po malo stvara se prostor za obiteljske aktivnosti koje vesele, okupljaju i potiču na nove.

Danas smo utopljeni u ovom virtualnom svijetu i mislim da je izrada i upotreba ručno rađenih predmeta za svakodnevnu upotrebu kontra uteg tomu. Posebno ako ih sami osmislite i koristite pri tome prirodne materijale. A djeca, njima ne treba puno. Ustvari, danas djeca imaju previše, a previše nije u istom timu kao i kreativnost. Djecu se danas lako dariva, a dostupnost igračaka upitnog smisla i kvalitete uči našu djecu od ranog djetinjstva pretjeranoj težnji za posjedovanjem stvari i želji da se ima sve i više od toga, a da se pri tom ni ne pitaju kako se to radi ili od kud to dolazi. Sigurna sam da će i najnespretnija rukotvorina napravljena sa srcem (a to rukotvorine obično i jesu) unijeti veselje u vaše dane i svima značiti puno više nego uopće možemo zamisliti dok je izrađujemo.

Od onih koji se već nalaze u nekom kreativnom okruženju, do onih koji čekaju svoju inspiraciju važi osnovno - organizacija je pola posla. A i dodala bih onu Woodija Allena da je za 80 posto uspjeha dovoljno pojaviti se (e: 80 percent of success is showing up)!

objavljeno na večernjakovoj blogosferi